Mauzolej "Mir junaka" nastaje u 19. stoljeću u sklopu trsatske gradine prilikom njene romantičarske obnove, inicirane od strane irskog grofa Lavala Nugenta koji je sebe vidio kao obnovitelja frankopanske slave.
On u romantičarskom zanosu osim Trsata obnavljanja i niz drugih frankopanskih kaštela. U toj obnovi trsatski kaštel (između ostalog) dobiva i obiteljski mauzolej , posljednje počivalište Lavala Nugenta i njegove supruge.
Tu izvornu namjenu građevina zadržava do sredine 20. stoljeća tj do kraja 50-tih godina, kada se nad spomeničkim kompleksom provodi opsežna (i donekle ideološki uvjetovana) rekonstrukcija odnosno revitalizacija.
Prema projektu arhitekta Igora Emilija, kaštel je trebao udomiti restoran, pozornicu i - apartmane. Od svega je nažalost ili na sreću realizran samo restoran čija je kuhinja zauzela prostor mauzoleja "Mir junaka", pri čemu je natpis "Mir junaka" uklonjen, a zemni ostaci Nugentovih - deložirani.
O sudbini zemnih ostataka Nugentovih, službeno, nema traga, postoje jedino priče radnika zaposlenih na gradilištu, u rangu urbanih legendi, koje se kreću od toga su kosti bačene na smetlište, do toga da su zakopane u prizemlju "rimske" kule.
Sudbina bisti obitelji čije autorstva potpisuje Antonio Canova je, s druge strane poznata, smještene su u Pomorskom i povijesnom muzeju hrvatskog primorja - Guvernerovoj palači.
Canova [kanɔ:'va], Antonio, talijanski kipar, slikar i arhitekt (Possagno kraj Trevisa, 1. XI. 1757 – Venecija, 13. X. 1822). Školovao se u klesarskoj radionici svojega djeda u Veneciji. Kao priznat umjetnik 1779. dolazi u Rim. Od najranijih radova do zrele dobi formalno se povodio za antičkim uzorima; stvorio je svoju klasicističku maniru u kojoj prevladava naturalističko oblikovanje. Njegovi su aktovi savršeno modelirani, ali su u svojoj idealizaciji hladni (Talijanska Venera; Amor i Psiha, te glavno djelo Paolina Bonaparte-Borghese kao Venera). U doba ampira radio za Napoleona i njegov dvor dajući glavni ton skulpturi. Majstor je u obradbi površine, usklađivanju pokreta i uljepšavanju forme, no njegova se virtuoznost očituje u izrazitoj težnji za dopadljivošću; tek u nekim djelima, nastalima u izravnu kontaktu s modelom (portreti kardinala Klementa XIII. i XIV. na njihovim grobnicama u Rimu; portret generala Vrkljana), postiže bitna kiparska rješenja. Canova je svojom klasicističkom manirom snažno utjecao na naraštaje kipara XIX. stoljeća.
Nakon cijelog stoljeća destrukcije u kojoj je uz ostale, svojim ne činjenjem sudjelovala i sama grofica Ana Nugent, ostaje nam se pitati hoće li mauzolej "Mir junaka" ikada zabljesnuti u svom izvornom sjaju.
Comments